Reći bez nasilja
November 8th, 2008Ako pokušamo naći deset riječi za opis stanja kada smo se osjećali jako dobro i deset za osjećaje kada su stvari izgledale potpuno izgubljeno, vrlo brzo ćemo u ovom naizgled jednostavnom zadatku naići na dva problema. Prvi će biti nedostatak riječi za osjećaje u jeziku i prisiljenost na ponavljanje istih, a drugi da za opis osjećaja nećemo birati riječi koje opisuju osjećaje, nego one koje govore o njihovoj interpretaciji ili su pak riječi koje označavaju naše zadovoljene ili nezadovoljene potrebe, a ne osjećaje.
![]()
Ako smo se primjerice osjećali neshvaćeno, vrlo brzo postaje nam jasno da je neshvaćenost interpetacija, možda i činjenično stanje, ali nikako ne i osjećaj. Osjećali smo se tužno, prazno, bez energije zbog toga što je nakon razgovora naša misao bila da nismo razumljeni.
Ljubav također, što uvijek ostaje iznenađenje mnogih, nije osjećaj. To je vjerojatno najvažnija potreba. I zbog toga što nije ispunjena osjećamo se loše, tužno, očajno, gladno..Ili kada jest ispunjena; gorimo, nježni smo, otvoreni..
Katharina Sander, trenerica komunikologije sa Gaia University u Steyerbergu upravo je na prvom satu upozorila na razliku između potreba i osjećaja kao i na činicu da ne postoje “dobri” i “loši” osjećaji, nego samo oni kada su naše potrebe ispunjene i oni koji nam govore o tome da naše potrebe nisu ispunjene. Ukoliko osjećamo tugu ili bijes, to nije loše, niti smo mi loši…Ti osjećaji su nam potrebni kako bi nas upozorili da neka naša, nama važna potreba nije ispunjena. Istog trenutka kada prepoznamo tu potrebu dolazi olakšanje, koje su u tjelesnom smislu ogleda kao opuštanje cijelog tijela, govorila je Katharina Sander. Čak i ukoliko potrebu ne možemo istog trenutka zadovoljiti, samo njezino prepoznavanje, spaja nas sa izvorom naše snage i mi možemo ponovo biti u ravnoteži.
Kada nam osoba govori nešto što doživljavamo kao ružno, nešto što nas povređuje, mi možemo reagirati na nekoliko načina.
Dva od toga su nažalost vrlo česta i u školi nenasilne komunikacije, metaforički su opisana kao “vučji jezik”.
Na rečenicu: “Opet to nisi dobro učinio!”, reagiramo tada agresijom ili prema sugovorniku, ili prema sebi.
Odgovaramo primjerice:
“Ti bi to “kao” bolje učinio!” ili agresiju šaljemo sebi, postajemo potišteni i vrtimo u glavi misli poput: “Nikad ništa ne mogu učiniti kako treba, ne vrijedim”.
Treći način Katharina Sander označila je kao “način žirafe”, koja je jako velika, i zbog toga je se životinje boje, ali od svih životinja ona ima najveće srce, vrlo je miroljubiva i želi biti voljena.
U prvom i drugom primjeru reakcija je bila uzrokovana zbog osjećaja ljutnje ili tuge, u nenasilnoj komunikaciji, prije nego što ćemo odreagirati, promotrimo i postajemo svjesni osjećaja u sebi, kako bi prepoznali zbog kojih nezadovoljenih potreba su oni nastali i kako možemo utješiti sami sebe.
Ljuti smo, jer naša potreba za priznanjem ili poštovanjem nije ispunjena, primjerice. Tada slijedi olakšanje i nakon nekog vremena sposobnost da empatiziramo sa osobom koja nas je povrijedila, jer i ona je to učinila zbog vlastitih neispunjenih potreba i nesposobnosti da drugačije zatraži njihovo ispunjenje.
Možemo se obratiti direktno govoreći o osjećajima, primjerice; Tužan/tužna si? Ljut/a si?
Ili, ukoliko se radi o situaciji gdje to ne možemo, primjerice nadređenom u tvrtki, što nas onemogućava u previše prisnom kontaktu, obraćamo se direktno potrebama.
“Imaš potrebu za uvažavanjem?”
Izbjegavat ćemo rijeći “više uvažavanja”, “više ili manje” pažnje, jer nas to uvlači u razgovor stavljajući na nas odgovornost zbog nečijih neispunjenih potreba.
Mi se, naime rađamo sa potrebom za ljubav, ali ne sa potrebom za ljubav prema Osmanu ili Ljiljani…
Nenasilna komunikacija oslobađa nas i krivnje, skidajući s nas uzroke nastanka nečijih osjećaja. Osjećaji su tu zbog nečijih neispunjenih potreba, a ono što mi možemo jest pomoći u njihovom prepoznavanju i samo ukoliko možemo – ispunjenju.
Pitanje Kaharini Sander:
U poduzeću ne možemo pristupiti šefu/šefici sa opaskom o njegovim/njezinim osjećajima, zbog toga što nam je ona nadređena na taj način, da ne postoji takva vrsta empatije i povezanosti. Je li moguće društvo bez hijerarhije? Prema jednoj teoriji i sve životinje koje žive u grupama organiziraju se hijerarhijski?
Katharina Sander:
Postoji i jedna druga teorija i knjiga koja se osobno, meni vrlo sviđa “Šaptanje konjima”.
Konji nemaju čvrstu hijerarhiju nego vode prema kompetencijama. Nakon susreta, primjerice dogovore se tko zna bolje neki put, i tada taj vodi, a drugi ga slijedi i svaki put može se raditi o nekom drugom konju. Voditeljica krda je ženka koja vodi na temelju svoje empatije i povjerenja koje daje drugima.
Po toj teoriji, ljudi su slični konjima…
Dina Ivan