Škakljikaš

Ako pokušamo naći deset riječi za opis stanja kada smo se osjećali jako dobro i deset za osjećaje kada su stvari izgledale potpuno izgubljeno, vrlo brzo ćemo u ovom naizgled jednostavnom zadatku naići na dva problema. Prvi će biti nedostatak riječi za osjećaje u jeziku i prisiljenost na ponavljanje istih, a drugi da za opis osjećaja nećemo birati riječi koje opisuju osjećaje, nego one koje govore o njihovoj interpretaciji ili su pak riječi koje označavaju naše zadovoljene ili nezadovoljene potrebe, a ne osjećaje.

Ako smo se primjerice osjećali neshvaćeno, vrlo brzo postaje nam jasno da je neshvaćenost interpetacija, možda i činjenično stanje, ali nikako ne i osjećaj. Osjećali smo se tužno, prazno, bez energije zbog toga što je nakon razgovora naša misao bila da nismo razumljeni.
Ljubav također, što uvijek ostaje iznenađenje mnogih, nije osjećaj. To je vjerojatno najvažnija potreba. I zbog toga što nije ispunjena osjećamo se loše, tužno, očajno, gladno..Ili kada jest ispunjena; gorimo, nježni smo, otvoreni..

Katharina Sander, trenerica komunikologije sa Gaia University u Steyerbergu upravo je na prvom satu upozorila na razliku između potreba i osjećaja kao i na činicu da ne postoje “dobri” i “loši” osjećaji, nego samo oni kada su naše potrebe ispunjene i oni koji nam govore o tome da naše potrebe nisu ispunjene. Ukoliko osjećamo tugu ili bijes, to nije loše, niti smo mi loši…Ti osjećaji su nam potrebni kako bi nas upozorili da neka naša, nama važna potreba nije ispunjena. Istog trenutka kada prepoznamo tu potrebu dolazi olakšanje, koje su u tjelesnom smislu ogleda kao opuštanje cijelog tijela, govorila je Katharina Sander. Čak i ukoliko potrebu ne možemo istog trenutka zadovoljiti, samo njezino prepoznavanje, spaja nas sa izvorom naše snage i mi možemo ponovo biti u ravnoteži.

Kada nam osoba govori nešto što doživljavamo kao ružno, nešto što nas povređuje, mi možemo reagirati na nekoliko načina.
Dva od toga su nažalost vrlo česta i u školi nenasilne komunikacije, metaforički su opisana kao “vučji jezik”.
Na rečenicu: “Opet to nisi dobro učinio!”, reagiramo tada agresijom ili prema sugovorniku, ili prema sebi.
Odgovaramo primjerice:
“Ti bi to “kao” bolje učinio!” ili agresiju šaljemo sebi, postajemo potišteni i vrtimo u glavi misli poput: “Nikad ništa ne mogu učiniti kako treba, ne vrijedim”.

Treći način Katharina Sander označila je kao “način žirafe”, koja je jako velika, i zbog toga je se životinje boje, ali od svih životinja ona ima najveće srce, vrlo je miroljubiva i želi biti voljena.

U prvom i drugom primjeru reakcija je bila uzrokovana zbog osjećaja ljutnje ili tuge, u nenasilnoj komunikaciji, prije nego što ćemo odreagirati, promotrimo i postajemo svjesni osjećaja u sebi, kako bi prepoznali zbog kojih nezadovoljenih potreba su oni nastali i kako možemo utješiti sami sebe.

Ljuti smo, jer naša potreba za priznanjem ili poštovanjem nije ispunjena, primjerice. Tada slijedi olakšanje i nakon nekog vremena sposobnost da empatiziramo sa osobom koja nas je povrijedila, jer i ona je to učinila zbog vlastitih neispunjenih potreba i nesposobnosti da drugačije zatraži njihovo ispunjenje.
Možemo se obratiti direktno govoreći o osjećajima, primjerice; Tužan/tužna si? Ljut/a si?
Ili, ukoliko se radi o situaciji gdje to ne možemo, primjerice nadređenom u tvrtki, što nas onemogućava u previše prisnom kontaktu, obraćamo se direktno potrebama.
“Imaš potrebu za uvažavanjem?”
Izbjegavat ćemo rijeći “više uvažavanja”, “više ili manje” pažnje, jer nas to uvlači u razgovor stavljajući na nas odgovornost zbog nečijih neispunjenih potreba.
Mi se, naime rađamo sa potrebom za ljubav, ali ne sa potrebom za ljubav prema Osmanu ili Ljiljani…
Nenasilna komunikacija oslobađa nas i krivnje, skidajući s nas uzroke nastanka nečijih osjećaja. Osjećaji su tu zbog nečijih neispunjenih potreba, a ono što mi možemo jest pomoći u njihovom prepoznavanju i samo ukoliko možemo – ispunjenju.

Pitanje Kaharini Sander:
U poduzeću ne možemo pristupiti šefu/šefici sa opaskom o njegovim/njezinim osjećajima, zbog toga što nam je ona nadređena na taj način, da ne postoji takva vrsta empatije i povezanosti. Je li moguće društvo bez hijerarhije? Prema jednoj teoriji i sve životinje koje žive u grupama organiziraju se hijerarhijski?
Katharina Sander:
Postoji i jedna druga teorija i knjiga koja se osobno, meni vrlo sviđa “Šaptanje konjima”.
Konji nemaju čvrstu hijerarhiju nego vode prema kompetencijama. Nakon susreta, primjerice dogovore se tko zna bolje neki put, i tada taj vodi, a drugi ga slijedi i svaki put može se raditi o nekom drugom konju. Voditeljica krda je ženka koja vodi na temelju svoje empatije i povjerenja koje daje drugima.
Po toj teoriji, ljudi su slični konjima…

Dina Ivan

U srcu i duši

Latinovac,
Samo tvoj, al’ ipak moj,
raste u srcima,
onih koji ga vole,
onih koji ga paze.

Put uspona, a ne pada,
vječita snaga, volja
i inspiracija.

Moć pojedinaca
spojenih u jedno
mjesto odvojeno od stvarnosti,
od ruke onoga
koji uništenje sije.

Suza lagano klizi
ne od tuge,
ne od straha,
već od sreće.

Trenutak nježnosti
sekund vječnosti
neuništivi lanac
vješto ispletenih emocija.

Mjesto u duši
u srcu
mjesto mora
sećanja.

Oras, jutarnja kafa,
pružena riječ,
adrenalin koji
kida mržnju i bijes.

Latinovac živi za san
za dan.
za želju pojedinaca,
za tren kad će
pobijediti san.

Alen Čamdžić-Čamac

ATP LATINOVAC

Poštovani čitaoci sa zadovoljstvom vas obavještavamo da je održan prvi «međunarodni» ATP master turnir u stolnom tenisu ili vam ga ping pongu.
Turnir je održan u prostorijama bivšeg nam doma vatrogasaca , ne slučajno jer je atmosfera bila usijana od pozitivne energije i zelje za pobjedom.
Da sve protekne u najboljem redu pobrinuli su se Čamac (Alen) i Samir (taj dan jos uvijek maloljetnik).
Turnir se igrao u parovima po sistemu eliminacije , a učesće je uzelo dvanaest ekipa sa zvučnim imenima kao što su ( Ljubičice, Šampioni, Žute muhe, Bombaši , Sećija, L.C , Damiroslav , Marko 1 , Girls in black , Psići , Ptičice i P.B) baš kao što su i dopirali navijački zvukovi od publike koja je sve pomno posmatrala.

Nakon nekoliko iscrpnih mečeva treće mjesto je zauzela ekipa Šampiona ( Šogi , Alen ) , baš kao što im ime ne govori. Sada, da li je to imalo nekakve veze s tim što je Alen bio i sudija…i što su Katarinu brzo otjerali kući i tako eliminirali domaće (super)igrače, nećemo komentirati jer nije ni na novinarima da znaju sve.
U napetom i uzbudljivom finalnom meču sastale su se ekipe Bombaša ( Sejo the man , Alen H.) te Sećije ( Aldin , Ljiljana ).
Nakon teškog meča koji je propraćen gromoglasnim navijanjem , mora se istaći većinom za mladu nam perspektivnu teniserku Ljiljanu , što će se na kraju ispostaviti nedovoljnim ,jer turnir su osvojili Bombaši. Teško je bilo i jadnim šampionima, jer su uz prijetnje da se kući neće vratiti, da će trčati za kombijem, a i da im Melita (perspektivna majka perspektivne Ljiljane) zna mamu…tako da još jednom čestitke za hrabrost, jer malo je takvih koji bi se njoj suprotstavili (mislimo na Melitu, da ne bi bilo zabune…iako nije baš pametno biti ni u Ljiljaninoj nemilosti, ali ima drugih koji bi o tome trebali pisati).

Poslije je upriličena ceremonija proglašenja pobjednika i dodjele diploma za prva tri mjesta. To da na diplomama ne piše o kojem je sportu riječ je samo manja zamjerka onih zlih i bezobraznih gubitnika.
Za najboljeg pojedinca turnira proglašena je Ljiljana Šćekić. Nikako zbog prijetnji. (provjereno). Kao nagradu za prvo mjesto Bombaši ( Alen H. , Sejo the man ) su dobili pored uručenog im pehara i papirni stolnjak za svadbe dimenzija 8m x 1.2 m, kao aluziju na njihovu veliku ljubav.Nama ostaje da čekamo kome će prvo zatrebati jer nagrada nije prijelazna kao ni pehar.

Autor: Turković Alen