Škakljikaš

Vrli prijatelji,

evo updatea sta ima u Latinovackom kraju novo. Tu nam je već koji tjedan Peter i krči đunglu na svom imanju koje 15 godina nije dotakla ljudska ruka, pali vatre i vraća se kuci umoran ko pas i izranjavan uslijed žestokih borbi s kupinama, no ipak slaveći bajkovite zalaske sunca na kraju sela (Bajca kaže da svaki pravi seljak voli zalazak jer može konačno počinut, zora s druge strane uvijek prerano dođe).

U selo nam već par mjeseci prijepodne dolazi trgovina na kotačima i uz iznimno iritantnu trubu vozi polako kroz selo. Al neka, jer ak je trebaš stane ti ravno pred vrata, pa ti s pletenom kosarom izađeš na kapiju i ravno u trgovinu. Ponuda osnovna, s tim da kako smo pred kraj sela vrhnje i maslac si moramo bezicirat dan prije, a cijene su zbilja pristojne.

Drvodjelja-filozof Ranko (s pomagačima Predragom i Brankom) je zgotovio radove na ljetnoj volonterskoj kuhinji tak da muhe ovog ljeta mogu sam s druge strane mreže mirisat klopu. A iznad ljetne kuhinje je promijenjen strop i tavanc nad njom obnovljen tako da može služiti preko ljeta ko zasad skromna spavaona (kad skupimo još para probit ćemo krov s vanjske strane, sagradit stepenice i terasu s koje ce se ulaziti u tu spavaonu).

Evo vijesti o ovotjednom seoskom aktivizmu… Iza stare Narodne škole postoji jedan divan stogodišnji orah te je prošli tjedan do nas doprla vijest da su ga seoske vlasti odlučile sasjeći i prodat za 5000kn. Naravno mi ekoseljani smo se jako uznemirili i nakon kraće rasprave preko glasnika poručih odmah seoskom načelniku da ne dira orah makar mi morali sakupiti pare da ga isplatimo. Preko drugog glasnika pozvao me potom on na sastanak i tak smo sjeli i ispričali svako svoju stranu. Njihova priča je da skupljaju pare za izgradnju dvije mrtvačnice na pravoslavnom i katoličkom groblju u selu, treba im 50 tisuća kn, a imaju oko 10. Sjeća tog oraha je bila dio njihovog fundrejzinga pa smo se pogodili da ću im ja pomoći oko sakupljanja para za mrtvačnice a oni neće dirati orah. Bome je bio fini topao osjećaj oko srca spasiti tog seoskog gorostasa. Uz to dan poslije me nazvala prijateljica novinarka za „Dobro jutro“ da pita ak slučajno imam koju priču za posnimit jer im fali materijala, pa joj predložih tu o najstarijem drvetu u selu i par drugih latinovačkih, te ih je sretno prihvatila.

S klincima radionice nenasilne komunikacije i interaktivne dramatizacije lijepo idu. Klinci su nas pitali da na ljeto nakon predstave u Osijeku skoknemo na neki bazen, al nam se učinilo da bi more bila još bolja opcija, pa je Branka nazvala Miru iz Čarobnjakovog šešira i on je velikodušno ponudio pomoći organizirat nas dolazak i predstavu na ulicama Pule krajem lipnja. Hvala ti Miro!

Inače seoski život lijepo ide. Sade se krumpiri i luk, planiraju nadgradnje infrastrukture. Ja s Kočom upregnutom u bicikl jurcam selom (sam me je jednom srušila kad je morala povijati mačku). Krajem mjeseca nam dolazi 50 Norveških tinjeđera na jedan dan na selu, a Blanka učiteljica će vjerojatno dovesti svoja 2-3 konja da začini to druženje.

Mislimo na vas dobri ljudi, ak ste u blizini svratite, a možete i iz daljine.

Toliko od Branke, Petera, Koče i Andree